Lejla Kurdić: ”Dječji osmijeh”

Kada bih treba riječima da opišem taj dan, mislim da bi mi trebala vječnost.

Moje srce je inače toplo, ali ovaj mali dječak ga je učinio još toplijim. Majku sam mu upoznala preko društvenih mreža. Imale smo iste zdravstvene probleme, one najgore…

Bila sam joj utjeha i potpora, jer sam prije nje imala tu operaciju. Ohrabrila sam je koliko god sam mogla.

Igrom slučaja, na jednoj stranici na kojoj sam admin, majka nam je poslala sliku ovog divnog dječačića – ovog svjetla koje sija i u mraku. Zove se Eldar.

Moja prijateljica, koja je inače dobra duša i koja usrećuje mnogu djecu je odlučila da obraduje ovo divno biće. Tu nastupam ja. Moj zadatak je bio da mu uručim ono što je ona spremila.

Jedva sam dočekala taj dan. Nisam znala gdje živi, niti koliko smo daleko. Veselila sam se i susretu sa njegovom majkom, jer to je bio naš prvi susret uživo. Do tada smo zajedno živjele na Facebooku.

Naime, nakon nekih pola sata vožnje prilazim kući. Ona me čeka pored puta – ta divna žena, ta jaka žena, žena lavica. Poziva me u kuću, a ja već s ulaznih vrata pogledom tražim Eldara.

Reče mi majka da on spava. Ulazim u njegovu sobu i vidim to malo nevino biće koje odiše takvom toplotom, da vam ne mogu opisati. Sklupčan na krevetu, utonuo je u san…

Zadržala sam se kratko jer sam morala kući. Ovu sliku sam naknadno dobila od majke.

Inače Eldar je dječak od 14 godina i boluje od cerebralne paralize.