Kako je jedna namirnica uspjela da preraste u ritual

Svima je jasno da je kafa vremenom nadmašila samu sebe i postala više od namirnice, jer, ona, svojim mirisom i ukusom, govori nebrojeno jezika, podjednako razumljivih svim ljudima širom svijeta. Kafa nije samo zrno na jednom grmu, koje vuče porijeklo iz Etiopije, kafa je danas nezaobilazni dio svakodnevice i vjerni pratilac čovječanstva u svim (ne)prilikama.

Tako Planetu možemo posmatrati kao zrno kafe. Zanemarićemo to što, u tom slučaju, nije u potpunosti ispoštovan njen oblik, jer kafa svakako po sebi već vijekovima oblikuje život na njoj. Ona je svakodnevni ritual za više od 100 miliona ljudi na svakom koraku i u svakom ćošku trećeg kamenčića od Sunca. Zato, taj oblik i nije toliko važan, ako znamo koliko se sama kafa preoblikovala od prve šoljice do današnjeg dana, ali je uvijek bila i zauvijek ostala čovjekov iskreni prijatelj.

 „Ne smijem se dok ne popijem moju kafu.“

Clark Gable

I nije svojevremeno mislio tako samo ovaj neodoljivi šarmer i nisu kafa i smijeh samo holivudska povlastica. Jutarnja kafa je nešto bez čega troje od pet ljudi ne mogu zamisliti početak dana. Kafa je onaj prijatelj koji će nam pomoći da se razbudimo i spremni zakoračimo u novi dan, ali i onaj koji će rado sa nama podijeliti pauzu na poslu, predah od učenja, popodnevu fjaku i svaku feštu.

Kafa je onaj prijatelj, podjednako dobar i siromašanim i bogatima, koji će s nama biti i kada se veselimo i kada tugujemo i upravo je u tome njena najveća čar – da podjednako dobro trpi sve naše emocije i da s podjednakom toplinom učestvuje u svakom našem životnom događaju. Ona je tu i za dobrodošlicu i za rastanke.

S njom se radujemo novim počecima, rađanju novog života, pa i onda kad čvrsto stisnemo dugo maštanu diplomu ili radnu knjižicu i onda kada stanemo na ludi kamen. Ona je nezaobilazan pratilac i svakog odlaska, jer i tad poznaje tajnu kako da ublaži ljudsku tugu. I mnoge druge tajne su joj znane, recimo, kako da ljubav prema njoj bude dugog daha ili kako šećer i ratluk učiniti još slađima.

S njom dočekujemo goste, neznane i znane, ali ih i ispraćamo. Ona je tu za sva druženja s knjigom, lakim i svakim drugim notama, za svaku šetnju, piknik, let avionom, za svaku korpu sa miloštama ili smotuljak emocije kad se nekome javimo uz „’Ajmo na kafu“.

U njenom tozu, okrenutom naglavačke, je tajna svake naše buduće ljubavi, sljedećeg putovanja ili ocjene na fakultetu, nekog novog ili prekinutog prijateljstva, a u silueti psa je znak skorog dolaska neke nam drage osobe. Vjerovatno na kafu, da zajedno iznova razgovaramo o životu, smislu i svemu onome što nas nasmijava, zabrine ili pokrene da budemo bolja verzija sebe.