Harisa Ajnur Ismić: ”Dječak”

Volim da se sjetim ovog događaja. Bilo ih je mnogo, ali ovaj mi je poseban.

Ja sam majka dječaka sa posebnim potrebama i jedno vrijeme smo često provodili po bolnicama. Tu upoznate dosta finih ljudi, a sa nekima ostanete u kontaktu.

Jednog proljeća se moj sin razbolio, pa su nas zadržali u bolnici. Tu je bilo još djece, a jedan dječak od sedam godina je bio baš stidljiv i mirno je sjedio na svom krevetu. Prišla sam mu da se upoznamo, a on je stidno gledao i kratko odgovarao na moja pitanja. Kada su mu došli roditelji, nešto im je šaputao.

Narednog dana sam se igrala sa dječicom, pričala im smiješne priče, a potom je i taj dječak krenuo da se sa nama smješka i igra. Tako je bilo svakog dana i djeca su me baš zavoljela.

Jednog dana, kada se skroz opustio, djačak mi je prišao. Zove se Adin. Rekao mi je da sam fina mama, da ih sve zabavljam. A, kada je došlo vrijeme da ide kući, rekao mi je da želi da bude doktor kada naraste, da pomaže bolesnoj djeci i da ih nasmijava, te da bi želio da me opet vidi, jer mu je bilo lijepo i zabavno dok je bio u bolnici.

On je otišao, a mi smo ostali još par dana. Nakon par mjeseci, baš pred novu godinu, neko mi je pokucao na vrata. Ugledala sam baš tog dječaka iz bolice koji je sa roditeljima došao da donese paketić mom sinu, ali i poklon za mene. Rekao mi je da me nije zaboravio i da je želio da nas posjeti.

Iako je prošlo dosta vremena, nije nas zaboravio. Dolazi nam dva puta godišnje, a često se čujemo i telefonom.

To je meni bio najljepši događaj, a kada dijete tako razmišlja, to može svakome da izmami osmijeh.