Esma Šolak Avdukić: ”Sjećanje”

Sjećam se kada sam bila dijete, dragi otac nije volio da vidi moje suze.

Kada bi me mama izgrdila ili nečim rastužila, ja bih briznula u plač. Sjećam se da ju je otac u tim situacijama kudio, jer me je rasplakala.

Nije dozvoljavao da moje lice bude uplakano, a kad bi se to ipak desilo, reagovao bi. Poslije bi me pozvao da mu sjednem u krilo, poljubio bi me u tjeme i igrao se sa mojom kosom.

Uvijek bi krenuo da mi priča raznoraznosti, vjerovatno da me smiri, ojača, nauči nečemu…

Ali, jedno od njega mi se doživotno urezalo u pamćenje. Rekao mi je: “Kćeri mila, suze su tvoje kao biseri, i vrednije od njih. Ne bacaj ih i nemoj ih trošiti tek tako. Takvih rijetko ima na ovom svijetu, zato se i cijene. A ti ne budi nepromišljena da se rasipaš njima zbog pohlepnih gadova koji žele da te osiromaše. Ako već žele bisere, neka te raduju, neka te nasmiju.

Uvijek se sjetim očevih riječi i svaki dan prospem million bisera jer mi on nedostaje…